Arhitektura bi trebala pokazati kako svijet dotaknuti na dobar način

Postoje stvaratelji koji ne nastoje nadjačati krajolik, nego ga uključiti u vlastiti način promišljanja prostora. Čileanski arhitekt Smiljan Radić (Santiago, Čile, 1965) među onima je koji istražuju granice arhitekture, povezujući eksperiment s osjećajem za materijal i ljudsko mjerilo. Njegov rad, od poetske instalacije Kapljica na otoku Krku do proslavljenog paviljona Serpentine Gallery u Londonu, nedavno je nagrađen Pritzkerovom nagradom, najvišom počasti u svjetskoj arhitekturi, čiji je žiri pohvalio njegovu sposobnost da istakne „prioritet krhkosti nad svakim neopravdanim zahtjevom za sigurnošću“. Unuk iseljenika koji je 1919. napustio otok Brač i otišao na južni vrh Južne Amerike, Radić je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) od 2020. Međutim, njegova veza s Hrvatskom nadilazi isključivo institucionalne okvire; to je osobna i emocionalna renesansa koja je započela u njegovim tridesetima i nastavlja se hraniti emocionalnim intenzitetom njezinih krajolika i priča.

Foto  ©  The Pritzker Architecture Prize

U ekskluzivnom intervjuu za Vijenac, arhitekt demistificira krutost velikih nagrada pozivajući na razmišljanje o nomadskom stanju suvremenog svijeta. S dirljivom intelektualnom iskrenošću, Radić definira svoju disciplinu kao „finu motoriku“ suočenu s „nepopravljivim“, nesavršenim svijetom i otvara vrata dugo sanjanom snu grupice ljudi Odjela za međunarodnu suradnju i iseljeništvo Matice hrvatske i mnogih drugih u domovini i dijaspori: zamisliti budući prostor za sjećanje na hrvatsko iseljeništvo u Rijeci koji neće biti kameni spomenik, već živo utočište koje će čuvati glad, nadu i nostalgiju za budućnošću onih koji su sve ostavili da bi otišli „samo s odjećom na sebi“.

Vaš se rad često opisuje kao potraga za „svetištima“ ili strukturama koje istinski prihvaćaju ljudsko mjerilo. Kako definirate idealan arhitektonski prostor u modernom svijetu koji se ponekad čini dehumaniziranim ili preopterećenim virtualnim slikama?

Svijet je dat; on je tu, baš takav kakav jest: težak i lagan, radostan i tužan. U tom smislu, nepopravljiv je. Suočena s ovim stanjem, arhitektura bi trebala pokazati kako ga dotaknuti na dobar način, s određenom finoćom. Mnoga arhitektonska djela pokušavaju promijeniti stvarnost dodavanjem piksela njezinoj slici, a posljednjih desetljeća čak i samoj materiji. Međutim, vjerujem da će svijet ostati takav kakav jest, nepopravljivo takav, unatoč nama. Arhitektura ne bi trebala pokušavati zamijeniti tu stvarnost, već bi trebala naučiti odnositi se prema njoj na način kontekstualne sraslosti.

Izložbeni prostor Guatero u Santiagu u Čileu izvana i iznutra  / Foto  ©  Cristobal Palma  / The Pritzker Architecture Prize

Kroz svoju zakladu promovirate koncept arhitekture koja prihvaća neizvjesnost i prolaznost. Zašto mislite da je važno da se suvremena arhitektura bavi krhkošću, protokom vremena i naizgled nesigurnim materijalima?

U stvarnosti, sva arhitektura djeluje unutar širokog raspona trajnih kvaliteta. Zanima me mogućnost rada u jednako širokom spektru: od crteža projekta koji nikada nije ostvaren ili čija je stvarnost nevjerojatna, preko efemerne konstrukcije, do piramide koja se može posjećivati stoljećima. Disciplinsko značenje projekta nije povezano s trajanjem njegova materijalnog postojanja. Kao što je rekao Manfredo Tafuri, misleći na Il Teatro del Mondo ‒ zgradu arhitekta Alda Rossija koja je ostala stajati samo nekoliko mjeseci – „Efemerno je vječno.“

Žiri koji vam je dodijelio Pritzkerovu nagradu primijetio je da vaš rad „daje prioritet krhkosti nad svakim neopravdanim zahtjevom za sigurnošću“. Što ova najviša nagrada znači za arhitekta koji je oduvijek radio na granicama eksperimentiranja između umjetnosti i konstrukcije?

Za mene je to, prije svega, bilo veliko iznenađenje i dobra vijest. To je također značilo ogromnu količinu dodatnog posla koji, iskreno, nisam bio u poziciji preuzeti na najbolji način. Unatoč tome, nagradu vidim kao priliku da se određene ideje koje razvijam godinama u potpunosti zaokruže, kako bih mogao s lakoćom okrenuti novu stranicu.

ŽFoto  ©  The Pritzker Architecture Prize

Kao jedna od najutjecajnijih osoba u suvremenoj latinoameričkoj arhitekturi, kako mislite da čileanska teritorijalna, geografska i društvena stvarnost oblikuje način gradnje koji se razlikuje od europske tradicije?

To je prisutno u mnogim aspektima. Međutim, važnije od traženja razlika u odnosu na druge prostore i vremena jest imati intelektualnu sposobnost projektiranja u skladu sa svakim od njih. To se čini kao samorazumljivo načelo, no pristup „od slučaja do slučaja“ prisutan je rjeđe nego što bi trebao biti. Arhitektura često primjenjuje gotove recepte ili šablonske načine rada, bez dovoljno obzira prema različitim stvarnostima na koje nailazi, pa čak i unutar istog teritorija. Mnogo puta ona ne zna supostojati s tim uvjetima koji joj mogu biti strani.

Vaš djed s očeve strane napustio je otok Brač i otišao u Čile 1919. U svojim predavanjima i istraživanjima često razmišljate o nomadskim motivima i iskustvu migranata. Kako je ta obiteljska povijest raseljavanja i prilagodbe, svjesno ili nesvjesno, utjecala na vaš pristup dizajniranju prostora utočišta?

Ono što me privlači kod migracije jest to što ona nesumnjivo podrazumijeva izvanrednu razmjenu ideja i načina života. Ta kretanja stvaraju trenja koja, kada se njima dobro upravlja, čine ovaj svijet boljim i složenijim. Migrant ‒ poput putnika Tadeusza Kantora ‒ nosi sva svoja sjećanja, svoju prtljagu i svoju prošlost sa sobom na teritorij gdje mora naučiti živjeti. To zahtijeva ogromnu intelektualnu fleksibilnost: sposobnost upijanja novih ideja bez gubljenja vlastitog sjećanja iz vida. Vjerujem da je danas fleksibilnost temeljni uvjet za stvaranje arhitekture, posebno ako želimo prijeći granice zatvorenih diskursa o identitetu.

Teatro Regional del Biobío u gradu Concepción, glavnom gradu istoimene pokrajine i regije Biobío u Čileu  / Teatro Regional del Biobío u gradu Concepción, glavnom gradu istoimene pokrajine i regije Biobío u Čileu Foto  ©  Iwan Baan / The Pritzker Architecture Prize

Od 2020. godine dopisni ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kakvu profesionalnu i emocionalnu vrijednost za vas ima ta institucionalna veza s domovinom vaših predaka, posebno nakon što ste ostavili trag u hrvatskom krajoliku svojom instalacijom na otoku Krku?

Moja veza s Akademijom ima, prije svega, emocionalnu vrijednost. Gotovo je jednako važna kao i osobni odnosi koje sam izgradio u Hrvatskoj. Prošlog ožujka posjetio sam jednu od podružnica Akademije u Dubrovniku. Bila je to vila s velikim bazenom sa slanom vodom koja je, na neki način, stvorila vrt golemog emocionalnog intenziteta. Često su upravo ta mjesta i njihove priče, više od samih institucija, ono što u konačnici stvara duboku vezu s nekom zemljom.

Foto  ©  Iwan Baan / The Pritzker Architecture Prize  / Serpentine Gallery Pavilion u Londonu

Rijeka je grad povijesno povezan s hrvatskim migracijama i pomorskim tokovima. U Matičinu Odjelu za međunarodnu suradnju i iseljeništvo razvijamo zamisao budućeg Muzeja hrvatskog iseljeništva na njezinoj obali. Kad biste zatvorili oči i zamislili prostor posvećen očuvanju sjećanja na one koji su emigrirali (poput vašeg djeda), kakva bi atmosfera, koji materijali ili koja arhitektonska metafora trebala voditi projekt takve veličine?

Teško je zamisliti takvo mjesto apstraktno. Vjerujem da je sjećanje na migrante, prije svega, nematerijalna imovina: priče, izvještaji, fotografije, jezik, čak i izgubljeni jezik. Putuju samo s odjećom na sebi, radikalno i rigorozno. Od djeda nisam naslijedio praktički ništa vezano za Hrvatsku, čak ni emocionalnu vezu. Tu sam vezu sam obnovio kada sam imao oko trideset godina, na prirodan i nužan način. Zato mislim da mjesto posvećeno sjećanju na emigraciju ima manje veze s predmetima ili materijalnim stvarima nego sa svime što je nematerijalno, što ih okružuje: iskustvima, glađu, nadom i čežnjom za budućnošću. Prenijeti to izuzetno je teško. Zahtijeva pažljiv rad kako se u prostoru ne bi nagomilale bezbrojne anegdote koje, izolirano, gube svoje značenje.

Biste li razmotrili mogućnost izražavanja svoje umjetničke vizije ili konceptualne suradnje na dizajnu arhitektonskog spomenika ove prirode u Hrvatskoj, kao povijesne i iznimne posvete putovanju vaših predaka? (Za sada je to samo san male skupine entuzijasta.)

To je složena ideja. Možda takvom projektu nije potreban fizički spomenik u tradicionalnom smislu, već izgradnja zajedničkog – dostupnog – sjećanja, naizgled krhkog, ali sposobnog generirati još dublji osjećaj pripadnosti. U svakom slučaju, to je mogućnost koju bih volio istražiti.